Uzbibalo se gospodarstvo, politika, pravo, ekonomija, filozofija itd. na slučaju Agrokor. S pravom! Mnoštvo je društvenih poruka koje možemo iščitavati, a nitko više i ne sumnja u sistemski značaj događaja puno šireg od obitelji Todorić i njihove poduge obimne poslovne aktivnosti. Jasno je da naša bora zabrinutosti nije maknuta donošenjem Lex Agrogor, jer 15 mjeseci, koliko je kupljeno vremena novim zakonom, brzo prođe, a ako sistemske greške ostanu unutar koncerna, nema lijepog završetka priče.
Ipak, zanimljivosti postupanja vladajućih u konkretnom spašavanju i „podrumskog“ mehanizma Agrokora, njegovih društava kćeri i povezanih društava, možemo malo dotaknuti u dva okvirna pogleda. Prvi, pozitivan, kad nerealni javni sektor postane realan i do sada neviđenom brzinom barem pokušava riješiti poslovni (a tako i privatan) život mnogih u Hrvatskoj jednom zakonskom, kakvom-takvom, regulacijom. Ako je delegacija Trgovačkog suda u Zagrebu pozvana na sastanak u Vladu prije stupanja na snagu zakona radi usuglašavanja i brzine, ako je voditeljica sudskog registra zamoljena doći s godišnjeg odmora radi provedbene hitrosti, onda vidimo pripremu i djelovanje u poduzetničkom duhu. Naravno, zamisliti nam se do koje mjere želimo državni intervencionizam, no jesmo li to vidjeli na primjeru Imunološkog zavoda, Petrokemije, Borova itd.? Nikako! Uglavnom dobivamo socijalističke, čitaj populističke, ponude predstavnika vlasti kako ćemo svi mi dodatno financirati obiteljsko srebro na koje je dobrano nalegla prašina bez da se suštinski nešto mijenja i traži odgovornost prethodnika. Dodatno, odabir izvanrednog povjerenika od strane Vlade RH u liku Ante Ramljaka i, potom, njegovih savjetnika koje možemo procjenjivati po njihovim poslovnim životopisima i referencima a ne stranačkim iskaznicama, za svaku je pohvalu. Ne da bismo veličali sposobnost g. Ramljaka, koja vrlo lako može naići na zid neuspjeha iz znanih i neznanih razloga, nego što politička kasta konačno nije kadrovirala naglašeno politički u ovako prevažnom trenutku.
Drugi, mini ili maxi aspekt, negativan, ocrtava se u evidentnom stvaranju paralelnog predstečajnog postupka samo za jednu vrstu poduzetnika. Kažu nam da je Lex Agrokor pisan za 10 trgovačkih društava koja zapošljavaju 11,6 % radnika i ostvaruju prihod od 34,6% BDP-a (2015.g.). Da, u redu, shvaćamo. A što je s Ustavom koji jamči poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu? Zar je Vlada poduzetnike koji čine blizu 90% gospodarske aktivnosti u RH indirektno napustila puštajući problematičnom pravosudnom sustavu da ide prema drugom redu vožnje? Poruka je naših zastupnika i Vlade da nam predstečajni i stečajni postupci ne valjaju, da su prespori i neučinkoviti, što je istina (usprkos novodonesenom Stečajnom zakonu iz 2015. g.). No drugi dio prešućenog premijerskog govora nas još više zabrinjava, a to je da mi ostali moramo poći po tim drugim uobičajenim stečajnim i predstačajnim postupcima, pa što bude. Iliti, ne želim sustav rješavati, već samo gasim požar. Nadajmo se da smo samo krivo shvatili poruku!
Naravno, opet će reći da nije to najvažnija tema. Nije, ali je došla na red, a trebala je puno prije! Rado bih više pričao o Klepetanu i Malenoj i kako se ponovno vratio svojoj željenoj unatoč vremenu razdvojenosti i bezbrojnim kilometrima opustošenih krajeva. Možda takav filmski scenarij dočekamo i u Agrokoru. Ne mislim time da će se Todorić vratiti. Prije ćemo zateći u Agrokor-gnijezdu mnoštvo ljubavnika koje Klepetan prvo mora istjerati, a zatim njegovati Malenu karakterom snažnog i strpljivog muža.
Izvor: narod.hr