Političke stranke uoči izbora oblikuju svoje strategije, s ciljem osvajanja što više mandata. Naš SDP razvija za naše prilike novu strategiju, u literaturi poznatu, razrađenu i primijenjenu na američkim izborima. Radi se o namjeri da se sve učini da na izbore izađe što manji broj građana, da većina građana izgubi motivaciju za izlazak, da prema izborima osjećaju malodušnost i bezvoljnost, da u javnom prostoru prevladavaju poruke koje će odvraćati građane od njihovog sudjelovanja na izborima. Odabir takve strategije temelji se na procjeni da mali odaziv birača, uz disciplinirani i motivirani izlazak vlastitih članova i stranačkih simpatizera, može donijeti prevagu na izborima u korist SDP-a. Dogodi li se drugačije, veliki ili veći izlazak birača, vjerojatno je to u SDP-u izračunato, tada ta stranka gubi vlast.
Ta strategija se kod SDP-a prepoznaje po slijedećem:
Blizu smo parlamentarnih izbora, a ne znamo kada će se oni održati. Time se, dakako, relativizira njihovo značenje. Svakodnevna medijska besmislena raspredanja o datumu njihovog održavanja, uspavljuju birače, unoseći u njih uvjerenje da se radi o nečem nimalo važnom. Sam premijer Milanović svakodnevno ponavlja da uopće nije važno kada će biti izbori (ja sam ga čuo barem desetak puta u raznim prigodama). Nemojte dvojiti u tome da ponavljanje te rečenice nije unaprijed smišljeno i da njeno izgovaranje dio predizborne kampanje.
Sam premijer Milanović je na sebe preuzeo ulogu isturenog voditelja tako zamišljene kampanje, na način da u javni prostor unosi i komentira teme koje će se mnogima činiti besmislenima, poruke u kojima birači ne mogu prepoznavati svoje interese, poruke koje će mnoge zbunjivati. Koji je smisao poruka i pitanja koje Milanović putem središnjih državnih medija i u središnjim terminima, upućuju čelniku Karamarku, a koje uredno i svakodnevno i cjelodnevno citiraju mediji? Podsjetimo se tu samo njegovih najnovijih tema o pjesmama koje bi trebao slušati čelnik oporbe, o izlascima iz mišje rupe, o zabijanju koševa, o učenju stranih jezika. Da je Milanović vješt u tome pokazuje i to što čelnik oporbe, barem se tako čini, nije prepoznao u što ga se upliće. On svaku svoju izjavu započinje: „Čudim se gospodinu Milanoviću“ i nastavlja mu na nevažno i besmisleno odgovarati nevažnim i besmislenim.
Dio te strategije tjeranja birača s birališta je poticanje birača da postanu što depresivniji i da počnu gubiti svoju političku i vrijednosnu orijentaciju. To se čini punjenjem javnog prostora besmislicama (u smislu što je tko rekao, zašto je rekao te što mu je na to netko odgovorio), lažnim i stvarnim dilemama, senzacijama, prijetnjama i temama koje nisu vezane za izbore. U toj zadaći odvraćanja birača od dolaska na birališta su i rasprave jesu li najnovije mjere Vlade populističke ili nisu, je li primjereno par dana prije izbora kupovati automobile ili ne, treba li neposredno prije izbora usvajati od stručne javnosti loše ocijenjen Obiteljski zakon i dr. A takvih tema će biti još. A za istinske predizborne teme, o tome koliko sadašnja Vlada zaslužuje drugi mandat, o tome koji su državni prioriteti nakon izbora, o temama u kojima bi građani mogli prepoznati svoje interese, o nezaposlenosti i iseljavanju mladih – naprosto više nema mjesta i neće ga biti u već popunjenom javnom prostoru.
Htjedoh ovdje koju rečenicu napisati i o strategiji HDZ-a na skorim izborima. Priznajem da još nisam uočio njeno postojanje. A svoje djelovanje temeljiti na pojedincima iz ranijih (ne uvijek uspješnih) vlada i na očekivanju da će vlast „pasti s neba“, kao što je SDP-u pala nakon Sanadera i njegovog kriminala, moglo bi HDZ ostaviti na poziciji opozicije. Malo koga bi to iznenadilo, osim možda sam HDZ. No HDZ-u se ne bi mogla preporučiti primjena „kontra“ strategije SDP-u, da pokuša motivirati birače na što veći izlazak. Procjene su da bi povećani izlazak neodlučnih birača i izlazak birača koji uopće ne idu ili rijetko idu na izbore, donio glasove manjim i novim strankama, čije poruke, kada i nisu ostvarive, imaju dah svježine i pronose neku nadu.